Audi 200 je skuplja verzija "stotke", koja se odlikovala kvalitetnijom završnom obradom i materijalima, više mogućnosti i snažnijim 5-cilindričnim motorima.
Inženjer Ludwig Kraus razvio je automobil u tajnosti, unatoč upravi Volkswagena, koju je zastupao Heinrich Nordhoff, koji je planirao koristiti proizvodne pogone za proizvodnju tada popularnog "Beetle". Ali "stotka" je razvijena baš na vrijeme i omogućila je Volkswagen grupi procvat.
Ovaj model je bio vrlo popularan iu svijetu iu Rusiji 90-ih godina, nakon raspada SSSR-a, uvezeni su u ogromnim količinama iz Njemačke, velika većina njih je bila rabljena.
Audi C1 (1968.-1976.)
dana 26. studenog 1968. prvi je Audi 100 prvi put prikazan novinarima kao limuzina s četvera vrata na platformi Volkswagen grupe C1 (F104). "100" označava snagu motora u konjskim snagama. Bio je to najveći automobil marke Audi, oživljen 1965. godine, i prvi s vodeno hlađenim motorom. Sljedeće godine pojavila se limuzina s dvoja vrata, a godinu dana kasnije i coupe s dvoja vrata.
Prvi Audi 100 bio je u velikoj potražnji i isprva je nije mogao zadovoljiti. U ljeto 1970. u tvornici Volkswagen Wolfsburg morala se uvesti nova proizvodna linija za njegovu proizvodnju. U razdoblju od 8 godina proizvedeno je 827 tisuća automobila.
Postojala su samo dva benzinska motora s kapacitetom od 1,8 litara (80, 90 i 100 KS) i 1,9 litara (115 KS). Godine 1972. motori od 80 i 90 KS. zamijenjeni su novim iste zapremine i 85 KS, koji je radio na niskooktanski benzin. Mjenjač je samo 4-stupanjski ručni, no od 1970. moguće je naručiti 3-stupanjski automatski.
Audi C2 (1976.-1982.)
Godine 1976. predstavljena je druga generacija Audija 100 na platformi Volkswagen grupe C2 (Type 43) s novim i rijetkim u to vrijeme 5-cilindričnim motorom. Dizajn karoserije bio je sličan konturama automobila s rotacijskim klipnim motorom NSU Ro 80. U razdoblju od 6 godina proizvedeno je oko milijun automobila.
Ostale su tri vrste oblika karoserije - limuzine s 2 i 4 vrata, kupe je ukinut, a umjesto njega pojavio se hatchback (Avant). Većina (90%) automobila bile su limuzine s 4 vrata. Prodano je samo nekoliko limuzina s dvoja vrata. Godine 1979. pojavila se skuplja verzija automobila - Audi 200. U SAD-u je automobil nazvan Audi 5000.
Benzinski motori zastupljeni su sljedećim modelima: 4-cilindrični 1,6 i 2,0 litara sa 84 i 113 KS, 5-cilindrični 1,9 litara (100 KS), 2,1 litara (115 KS), 2,1 litara sa ubrizgavanjem goriva (134 KS) i 2,1 litara sa ubrizgavanjem goriva i turbo punjenjem (170 KS). Po prvi put su se pojavila dva 5-cilindrična dizelska motora s kapacitetom od 2,0 litre - s prirodnim usisavanjem i turbopunjačem snage 70 i 84 KS. odnosno. Dostupne su dvije opcije mjenjača: 3-stupanjski automatski i 5-stupanjski ručni.
Audi C3 (1982.-1991.)
Godine 1982. svijet je ugledao treću generaciju Audija 100 na platformi Volkswagen grupe C3 (Type 44). Ovaj je automobil imao aerodinamični dizajn, pružajući izvanredan koeficijent otpora od 0,3 za osnovni model, što je rezultiralo uštedom goriva i povećanom najvećom brzinom. Zaobljeni oblik karoserije utjecao je na američki sedan iz 1986. godine Ford Taurus i napravio trend u obliku automobila u 90-ima. Prvi put je korišten sigurnosni sustav Procon-ten koji je u slučaju frontalnog sudara povukao upravljač prema naprijed i otklonio opuštenost sigurnosnih pojaseva.
Limuzinski modeli s dvoja vrata potpuno su uklonjeni, a ostale su samo limuzine s 4 vrata i karavani s 5 vrata, koji su imali mogućnost ugradnje trećeg reda sjedala. 1985. karoserija se počela potpuno galvanizirati i bilo je nekih eksperimenata s karoserijama izrađenim od aluminijske legure. Skuplji model Audi 200 počeo se proizvoditi 1983. godine. Ukupno je proizvedeno oko 1,08 milijuna automobila.
U SAD-u je automobil ostao pod imenom Audi 5000. Godine 1991. došlo je do snažnog (6 puta) pada prodaje Audi automobila u SAD-u zbog skandala o "nenamjernom ubrzanju" sredinom 1980-ih. Kupci su se žalili da se automobili s automatskim mjenjačem sami pokreću, što je dovelo do nesreća sa 6 poginulih i više od 700 nesreća. Najvjerojatnije su tome bile krive greške vozača, koji su pobrkali pedale, ali reputacija je narušena. Prodaja se oporavila tek nakon 15 godina i Audi je morao napustiti naziv Audi 5000 i vratiti se europskim "100" i "200".
Treća generacija Audija 100 ima veliki izbor motora. Jedina preostala opcija je 4-cilindrični 1,8-litreni benzinac sa 75 i 90 KS. Ostalo su svi 5-cilindrični motori obujma 1,9, 2,0, 2,1, 2,2 i 2,3 litre, s rasplinjačem i s ubrizgavanjem goriva, snage od 100 do 165 KS. Dosta su zastupljeni i dizelski motori - obujma 2,0, 2,4 i 2,5 litara, atmosferski i turbopunjeni, snage od 70 do 120 KS. Audi 200 bio je opremljen samo benzinskim motorima s ubrizgavanjem goriva, 2,1 i 2,2 litre, snage od 136 do 220 KS.
Izbor jednog od četiri tipa mjenjača: 4- ili 5-stupanjski ručni i 3- ili 4-stupanjski automatski.
Audi C4 (1990.-1994.)
Krajem 1990. predstavljena je značajno modificirana četvrta modifikacija Audija 100 na platformi Volkswagen Group C4 (Type 4A). Karoserije su ostale iste - samo limuzine s 4 vrata i karavani s 5 vrata. Opcija pogona na sve kotače postala je dostupna u cijeloj paleti modela. Ovo je posljednja modifikacija s imenom Audi 100. Od 1994. ovaj model je preimenovan u Audi A6. Audi V8 na platformi C3 nastavio se paralelno razvijati do 1994. godine i preimenovan je Audi A8.
Benzinski motori su dosta zastupljeni. 4-cilindrični 2,0-litreni motori snage od 99 do 138 KS, dva 5-cilindrična 2,2-litrena (227 KS) i 2,3-litrena (131 KS), dva 6-cilindrična motora u obliku slova V snage 2,6 litara (148 KS) i 2,8 litara (172 KS), te jedan 8-cilindarski Motor u obliku slova V snage 4,2 litre i snage 276 KS. Dva su dizelska motora: 5-cilindrični 2,4-litreni (80 KS) i 2,5-litreni (114 KS). Na izbor su tri mjenjača: 4-stupanjski automatski, 5-stupanjski i 6-stupanjski ručni.












